Monografija

KAZALIŠNA KAVANA

/.”Mora li to biti baš ovako crno? Dok sam gledala vašu predstavu, došlo mi je da se ubijem!”, rekla je jedna od gledateljica (srednjih godina) na susretu s protagonistima predstave i redateljem Brankom Sušcem. “Za mnoge među nama bilo bi najbolje da se ubiju, jer mladi nas ljudi isuviše često optužuju za svoje sadašnje besperspektivno življenje”, odgovorio joj je Branko Sušac, napominjući kako teatar nije zabavište već mjesto traganja i susreta s istinom, ma kako okrutna ona bila.(.)/

Ovaj prigodni kazališni razgovor između sredovječne gledateljice i redatelja Branka Sušca za riječki Novi list zabilježila je Svjetlana Hribar, izvjestiteljica s 36. BITEFA, gdje je kazališna skupina Dr. INAT u popratnome programu Centra za kulturnu dekontaminaciju sudjelovala sa svojom hit-predstavom “I cvrčci su utihnuli”. Na tom festivalskom izdanju, podnaslova “Novi svjetski kazališni poredak”, BITEF je, uz pulske “Cvrčke”, ugostio i legendarnoga “Woyzecka” Boba Wilsona kao i Pandurove “Hazare”. A onaj usputni, naoko nevažan razgovorčić s početka ove priče – zapravo je ključ za čitanje dvadeset godina postojanja pulskoga teatra Dr. INAT. Naime, Branko Sušac, redatelj i utemeljitelj ovoga kazališta, u samo nekoliko riječi sintetizirao je svoj kazališni svjetonazor i višedesetljetne razloge za bavljenjem najprolaznijom od svih umjetnosti.

NOVI PULSKI KAZALIŠNI POREDAK

Kazalište Dr. INAT oblikovalo se sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća – upravo u doba kad termin “kazališnog postmodernizma” ulazi u teatrološki rječnik, a kazališnim se postmodernizmom određuje teatar slike, retrogardizam, eklekticizam, promijenjena uloga glazbe u predstavi. Kazalište INAT u sezoni 1984./85. kršten je kraticom – a njegov puni naziv (Istarski Narodni Amaterski Teatar) niti približno ne opisuje njegovo opredjeljenje, i to je vjerojatno razlog što je taj naslov pao u potpuni zaborav. Iako kazalište više nije mijenjalo ime, valja reći da nipošto nije riječ o populističkom teatru, a razlike između amaterskoga i profesionalnoga bavljenja kazalištem, u zemlji koja ustrajno njeguje tu sasvim rigidnu birokratsku podjelu, INAT je ignorirao na argumentiran način. Tijekom ovih dvadeset godina, više članova INATA obrazovali su se na poznatim nizozemskim, talijanskim i njemačkim akademijama dramskih umjetnosti, a utemeljitelj INATA, Branko Sušac, đak je s beogradske Akademije dramskih umetnosti. Priznanja i nagrade s međunarodnih kazališnih festivala, potom ocjena tjednika POLET iz 1987., gdje među tri najveća kazališna događaja (uz zagrebački Eurokaz i Teatar obala Sarajevo) uvrštavaju i pulski INAT, potom, uvrštavanje INATA među 10 najbitnijih teatarskih događaja godine 1987., od strane dr. Anatolija Kudrjavceva, koji pritom očito nije imao “hemung” kada je riječ o amaterima. Sve u svemu, evidentno je da teatar INAT nipošto nije nastao kao puki odgovor na višegodišnje kazališno mrtvilo u Istri, a nije nastao niti kao refleks domaćih, europskih ili svjetskih trendova, već je izrastao iz iskonske, osobne potrebe za umjetničkim oblikovanjem vlastitih snova i stvarnosti, rođen je iz osobne kreativne moći i snažne artističke potentnosti njegovih začinjavaca.

Inat je registriran u kazališnoj sezoni 1984./85., premda je začet gotovo dvije godine ranije, 1983. na republičkoj Smotri kazališnih amatera Hrvatske koja se tada održavala u Filip Jakovu. Da bi se u potpunosti kontekstualizirale i razumjele okolnosti koje su dovele do rađanja Inata, potrebno je vratiti se unatrag, čak čitavo desetljeće prije njegova osnutka. Nakon raspuštanja ansambla Istarskoga narodnog kazališta 1970., u Puli se, kako to već biva, kazališni život sasvim ugasio. Pet godina nakon toga, pulski kazališni mir prekida predstava “Hodanje prugom” koju su režirali tadašnji članovi EOS-a: student beogradske Akademije dramskih umetnosti Branko Sušac i Budimir Žižović, inkasator u “Elektroistri”. U “Hodanju prugom” sudjelovali su Berislav Mudrovčić, skladištar u “Elektroopskrbi”; Zlatica Fimel, službenica u brodogradilištu “Uljanik”; Zdravko Džodan, skladištar u Odmaralištu Republičkoga Sekretarijata unutrašnjih poslova, Vera Kos Paliska, Miroslava Tatić i Božo Benčić. Poetsko-filozofski Šemberin tekst prije pulskoga uprizorenja igran je na zagrebačkom radiodramskom programu a potom ga u Forumu objavljuje Marijan Matković (nedugo nakon toga ispraćen s uredničkog mjesta). U kritičarskim i novinarskim krugovima, kao i kod publike – pulska izvedba “Hodanja prugom” primljena je s laudama. Ipak, predstava je skinuta s repertoara nakon tri izvedbe, jer je idejno stajalište (!) Komisije za ideološko političku izgradnju općinske konferencije SK Pule bilo da je osnovna misao Šemberine drame suprotna koncepcijama SKJ. A obrazloženje te odiozne Komisije Općinskoga komiteta glasilo doslovce ovako: “Šemberin tekst je politikantsko asociranje na kontinuitet naše revolucije i putove izgradnje samoupravnoga socijalizma. Šemberina drama umjesto rješenja i izlaza nudi bezizlaznost, negira dijalektiku i postojanje cilja, zagovara povratak, sve u svemu, počiva na nekakvoj egzistencijalističkoj filozofiji neprihvatljivoj i stranoj našem društvu.”. Uglavnom, nakon “preporuke” Komisije, preporuke koja u to doba ima snagu anateme, pulskim kazališnim incidentom temeljito su se pozabavili Predrag Matvejević, Vesna Kesić i Mario Bošnjak. Predrag Matvejević je oštrim komentarom u Startu postupak dotične Komisije ocrtao “ždanovskim”, narugavši se da bi po kriterijima te Komisije trebalo odbaciti i djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Meše Selimovića, Slobodana Novaka i Jure Franičevića Pločara. Vesna Kesić za tada popularni VUS (Vjesnik u srijedu) piše reportažu o “slučaju” koji se dogodio u Puli, pa između ostaloga, objavljuje i izjave sekretara Komisije druga Marija Mikolića koji kaže: “.(Šemberin) Tekst je pun insinuantnih misli i aluzija. Možemo prihvatiti da se može tumačiti na različite načine. Bilo je, iako manje, i drugih tumačenja. Ima i onih koji nisu tekst tako doživjeli, ali čim se može tumačiti na razne načine, već je neprihvatljiv.(.) Svi članovi naše Komisije pročitali su tekst i jedinstveno zaključili da je idejno neprihvatljiv. Pozvali smo drugove iz EOS-a da im pomognemo u poimanju osnovne misli teksta i njegove vrijednosti s idejnog stanovišta, tj. na niz negativnih aluzija koje se odnose na naše društvo.”. Izvršivši prinudni strip-tease dotične Komisije, uz Vesnu Kesić i Predraga Matvejevića staje i Mario Bošnjak, ustvrdivši u svom komentaru da Matvejević gotovo pretjeruje s tom “neoždanovštinom”, jer on misli da je prije riječ o onoj “kad njemuštost progovori – zastor pada”. Uglavnom, nakon Šemberina “Hodanja prugom”, Eksperimentalni omladinski teatar ne odustaje od rada, ali odustaje od svog imena: preimenuje se u Dramsku sekciju Kluba mladih stvaralaca pri omladinskoj zadruzi Pula. Idućom predstavom, “Za crnca čovjeka” u režiji Branka Sušca na BRAMSU 1977., osvajaju prve nagrade za žensku i mušku ulogu, za cjelokupnost predstave te nagradu za najbolji plakat. Iduće godine, kazališna družina opet ima novo ime: Teatar mladih, a Sušac režira apokaliptički mirakul 20. stoljeća “Homo Odiseju” i predstava dobiva poziv za sudjelovanje na BRAMSU. Potom, scensko -glazbena improvizacija na tekst Luke Paljetka “Govori mi o Augusti” 1978. biva jednoglasno proglašeno najboljom predstavom na regionalnoj smotri dramskih amatera u Labinu. Što se događalo između 1978. i 1984. godine? Kao po onoj Selimovićevoj “Ono što nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo.”, u novinskim arhivama razdoblje djelovanja pulskih kazalištaraca između 1978. i 1984. ostat će tajnom. Kontinuitet zbivanja nastavlja se 1984., ponovnom promjenom imena: to je sada Dramska Grupa Samostalnih Privrednika, koja na pozornicu postavlja “Kaligulu” Alberta Camusa. Na 24. susretu kazališnih amatera Hrvatske u Sisku reakcije na predstavu su podijeljene. Problematizira se atipičan izbor teksta, rijedak u amaterskome repertoaru. Ipak, ocjene o izuzetnoj uigranosti ansambla i antologijskoj kreaciji Kaligule (Berislav Mudrovčić) – jedinstvene su. Vidjevši “Kaligulu” kao privrednoga pirata, Budimir Žižović u Poletu (18. svibnja 1984.) piše: “Kazališni amater ti je neuništiva zvjerčica. Upravo kad pomisliš da si je zatukao u korijenu, ona ti u špajzi uskrsne i drekne “Premijera!”. A dvije godine nije tamo bilo ni zraka, ni vode, ni mrve spize. I što š’, neg ajd’ na premijeru!”. Nakon “Kaligule”, pulski ansambl opet mijenja ime: sada se zovu Dramska radionica KUD “Mate Balota”. I dogodi se zgodan tipfeler Boška Obradovića u Večernjaku, gdje ih umjesto “Dramskom” nazva – “Damskom” radionicom. Upravo ta Radionica 1985. postavlja dvije posljednje “predinatovske” predstave: “Snjeguljac i sedam patuljčica” i “Čarli”, obje u režiji Branka Sušca. “Snjeguljac.”, duhovita kabaret predstava osmišljena dosjetkama članova brojnoga ansambla, improvizacijama, na brzinu stvorenim smijehom i vještom igrom – odlazi na veliku turneju širom Jugoslavije, sve do Skopja i Prizrena. “Kako su nas primili tamo? Eeee, to se ne zaboravlja! Prizren, Štip, Probištip, Skoplje, Beograd, a posebno Skoplje i Štip. (.) Primili su nas k’o bog!”, kažu članovi ansambla “Snjeguljca.” za Glas Istre 20. studenoga 1985. Na tom putu, popularni “Snjeguljac.” postaje i prvom predstavom kazališta Dr. INAT, imena koje je nakon duge potrage napokon pronašlo svoj omen.

Da bi to “predinatovsko” pulsko kazališno razdoblje (od 1975. do 1985) bilo još preciznije kontekstualizirano, nije zgorega podsjetiti se kako je samo nekoliko mjeseci prije problema što su ga pulske Komisije radile oko Šemberina “Hodanja prugom” iz White Housea sramno ispuzao američki predsjednik Nixon, razotkriven u aferi Watergate. Kod nas, upravo u to doba, Josip Broz Tito, zahvaljujući novom Ustavu iz 1974. izabran je za Predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja mandata, a najvećim kazališnim hitom 70-tih proglašen je BITEF-ov “Kralj Ubu”. Zanimljivo je i da legendarni Pink Floyd upravo 1975. objavljuje svoj, vjerojatno najljepši album svih vremena “Wish You Were Here”, dok iduće godine, sasvim mimo mišljenja pulske podružnice SKJ, Rolling Stonesi sviraju dva koncerta pred 16.000 posjetitelja u zagrebačkome Domu sportova. Baš u to doba, u doba vrhunca njihova narko-razdoblja, valjda da ne bi došlo do kakvoga overdosea, drogu im je nabavljao FBI tijekom cijele turneje na kojoj su promovirali novi album “Black and Blue”. Bob Marley preživljava atentat, nastavlja pjevati “No Woman, No Cry”, iako doznaje da boluje od karcinoma. Iste godine kada umire Marley, ikona američkog romana Norman Mailer (šest brakova, devetero djece) dobiva drugog Pulitzera. A u nas, pod nikad razjašnjenim okolnostima, 1977. pogiba drug Džemal Bijedić, predsjednik Savezne vlade u dva mandata, suprug drugarice Raze, za koju kažu da je bila ljepša i od Jovanke. Početkom osamdesetih Gorana Bregovića u Sarajevu izbacuju iz SKJ jer ne dolazi na sastanke mjesne zajednice. Ova mala panoramska vožnja svijetom poslužila je samo zato da se vratimo kući, na početak svih tih zgoda, u davnu 1975. Baš u to doba, Željko Bebek napušta pouzdan posao u Savezu zajednica socijalnog osiguranja Bosne i Hercegovine, da bi s Bijelim Dugmetom objavio album “Kad bi’ bio bijelo dugme”, koji se prodaje u 200.000 primjeraka. Dakako, toliki uspjeh urodio je najvišim plodom – svirat će Titu na dočeku Nove godine u zagrebačkome HNK-u. Ipak, nakon samo nekoliko minuta kazališne svirke, predsjednikov protokol moli članove Bijelog Dugmeta da pospreme instrumente u kutije. Zanimljivo je da se neki svjedoci kunu kako je Dugme u tom trenu sviralo jedan od svojih slavnijih refrena, a on glasi:

Ti i ja.

Iz inata, inata, inata, inata.

Ti i ja.

Iz inata, inata, inata, inata.

FRANCUSKI POLJUBAC

.ili – bez jezika, molim!

Kazavši kako je najveća nemogućnost čovjeka da jezikom do kraja izrazi svoju bit, Antonin Artaud upravo jezik postavlja za najveći problem, za INVALIDITET vlastite osobe. Antonin Artaud kazalište definira jedinim kanalom kroz koji se može iskazati to iskustvo: čovjekovi poetski uvidi koje on ne može jezikom izraziti, a postaju dio nas, dio našega iskustva – kazališni su zadatak. Godine 1968., dvadeset ljeta nakon Artaudove smrti, njegovo kazališno, literarno i filmsko djelo biva predmetom nezapamćenoga zanimanja kazališnih teoretičara i praktičara. Iste te burne godine Mirjana Miočinović prevodi Artaudovo “Pozorište i njegov dvojnik”, a lako je moguće da je Branko Sušac, utemeljitelj INATA i budući Miočinovićkin student na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, upravo u tim formativnim godinama zauvijek posumnjao u riječ kao kazališni medij. Naime, već je tomu nešto preko dvadeset godina, koliko se publicistika, kazališna kritika i teatrolozi bave INATOM, pa ipak, ova naizgled jednostavna, gotovo samorazumljiva kazališna paralela, koja se ne zaustavlja u točki “nemoći riječi”, još nikada nije povučena. Ta činjenica je čak pomalo i nevjerojatna, jer već od prvih velikih INATOVIH predstava, “Prometeja” iz sezone 1985./86., “Krabulje crvene smrti” iz 1986./87., preko “Probe orkestra” iz 1993./94., pa sve do najnovijih “Krugova” 2004./05., – sasvim je jasno da je jedna nit u potki cijele ove pulske kazališne avanture upravo Artaudovo kazalište okrutnosti. I, dakako, pritom nije riječ o prepisivanju Artaudove matrice na INAT, jer to i ne bi bilo moguće, a nije riječ ni o jedinstvenoj pojavi u našem glumištu, jer eksperimenata takve vrste, a pogotovo krivoga korištenja Artauda – bilo je napretek. Što se Kazališta INAT tiče, ono dodiruje samu suštinu kazališnoga istraživanja kojeg je trasirao “ludi Francuz” koji je, htijući svojim studentima na Sorbonne održati predavanje na temu “Kazalište i kuga” – za katedrom počeo veoma uvjerljivo glumiti umiranje od kuge. Od korištenja scenskoga znakovlja do izbora “predmeta” predstave; od zaokupljenosti ritualima i mitovima o destrukciji, od zaokupljenosti kanibalizmom, vampirizmom, likovima izvrnutoga “crnog boga”, do potrebe stizanja do cilja, do apsolutnoga, hodajući makar i crnom stazom ljudskog bića; od emocionalnog konflikta kojeg stvara sudar između strasti za životom i strasti za njegovim potiranjem – može se reći da je Kazalište Dr. INAT u ova dva desetljeća apsolutno dosljedno vlastitoj estetici i poetološkim odrednicama, a njegove su predstave beskrajno vjerne jedna drugoj, kao malo što na ovome svijetu. Upravo je u tome ključ prepoznavanja visoke vrijednosti INAT-ovih predstava u svijetu: gostovali su u 23 zemlje na četiri kontinenta, dobivši, što domaćih, što stranih, tridesetak nagrada.

“CVRČCI” KAO “COVERSTAR”

Godine 2003. iz Kanade u arhivu INAT- a stižu novine Le Choix des Gens d’ici (19. septembre 2003.), koje na naslovnici donose vijest, za koju i ne treba znati francuski jezik: “LA CROATIE ET LE MEXIQUE GRANDS GAGNANTS!”. Festival international de theatre amateur des Hautes-Laurentides nagradio je predstavu “I cvrčci su utihnuli” s “prix meilleure production”. Iz Latvije, iste godine u prostorije INATA stiže i latvijski list Zieme.llatvija (2003.gada 19. junijs) na čijoj naslovnici velikim slovima piše: “”Talvilu” iesak horvatu teatris!”, a u podnaslovu “Pirmie starptautiskaja teatru festivala “Talvils 2003.” uzstajas viesi no Horvatijas – Kazalištes Dr. Inat teatris ar Branko Sušaca izradi “Cikades klusešana””. Uz, dakako veliku fotografiju “Cvrčaka”. Na pozivnome festivalu autorskih projekata, na 5. Teatarskoj reviji evropske multikulturalne akcije u Rumi INAT-ovi “Cvrčci” osvajaju “Tremovaču” za najbolju predstavu u cjelini, “Tremovaču” za glumu (Šandor Slacki, Ela Poljarević, Frane Medan, Iva Radovan i Mateja Omerzu) i – “Tremovaču” za najbolju scenografiju (Branko Sušac). Potom “Cvrčci” putuju na BITEF, gdje su iz Centra za kulturnu dekontaminaciju ispraćeni “(.) dugim, dugim aplauzom.”. (S. Hribar, Novi list).

Divadlo INAT, Chorvatsko s predstavom “Aj cvrčky stichli” gostuju i na 4. Festivalovy dennik scenickej žatvy u listopadu 2001., a prije Češke, “Cvrčci” igraju u zagrebačkoj “Tvornici kulture”, nakon čega kazališna kritičarka Nataša Govedić za Novi list (26. ožujka 2001.) svjedoči : “(.) u prilog INAT-ovog jedinstvenog konceptualno – scenskog dara.”. I, tom prilikom, u tekstu “Rađanje jedne na(ra)cije” o “Cvrčcima” zaključuje: “(.) rađanje, tvrdi predstava, definitivno NIJE put nalaženja najdubljega smisla. Ali kazalište, dodajem, kazalište bi to možda moglo biti.” Sa sjeverne kolumbijske obale, iz grada Barranquilla stiže poziv tamošnjega organizatora “Cvrčcima” da dođu na Barranquilla International Drama School Festival. Na pozivnici komplimentiraju: We are looking forward to seeing your excellent artistic performance here in Barranquilla, Columbia! Barranquillanske novine El Heraldo (jueves 2 de novembre de 2000) u velikome naslovnom članku na stranici “Culturales” objavljuje: “El silencio de los cicadas (.) es inminetemente visual, en donde el movimiento del cuerpo, el gesto y la actuacion de los astores, apoyados por una banda sonora de gran fuerza interpretativa, reemplazan la palabra. (.)”, a najveći je kompliment što su INAT-ovi “Cicadasi” u Barranquilli gostovali i godinu dana ranije, na bienalnome FITBA ’99. (Festival internacional de teatro de Barranquilla). To gostovanje je list El tempo Caribe (jueves 20 de mayo de 1999.) popratio opširnim tekstom naslova “Teatro universal – de fiesta en Barranquilla” plus velika fotografija Gordane Trajković, jedne od “los cicadas”. Najčitaniji lokalni list De Aeraldo, s tiražom od 70.000 primjeraka posvećuje INAT-u cijelu stranicu, na kojoj tvrdi kako je upravo hrvatska predstava okosnica Festivala: najskuplje karte na Festivalu bile su baš za “Cvrčke” i obje su izvedbe bile rasprodane. Uz to, po prvi put u povijesti ove kolumbijske kazališne smotre, čiji je direktor ugledni sveučilišni profesor Teobaldo Quillena, pozvana je neka europska kazališna družina. Sva dotadašnja festivalska izdanja ticala su se isključivo umjetnika iz Južne i Sjeverne Amerike. Vijest o “Cvrčcima” kao vedeti kolumbijskoga programa prenio je i Glas Istre (8. lipnja 1999.).

Ovo gostovanje “Cvrčaka” u Kolumbiji uslijedilo je pet mjeseci nakon njihovoga nastupa na 2. međunarodnom festivalu kazališta San Marco u Caracasu, sredinom prosinca 1998. S tog je gostovanja u INATOVOJ arhivi ostala tek programska knjižica festivala.

U jesen 1999. godine Kazalište Dr. INAT odlazi u Koreju na 99. CHUNCHON INTERNATIONAL THEATRE FESTIVAL – i, srećom, sa sobom nose kameru kojom snimatelj bilježi sate i sate kazališnih i izvankazališnih zbivanja. Srećom, jer težina te snimke bez ikakve sumnje ima snagu bitnog teatrografijskog dokumenta, ona u tom smislu postaje iznimno važan svjedok o korejskoj izvedbi “Cvrčaka”. S druge strane, koliko god mogli donekle razabrati smisao kazališnih kritika iz litvanskih, danskih, španjolskih, francuskih, švedskih, čeških, kolumbijskih i venecuelanskih tiskovina – s korejskim bi jezikom i pismom to ipak išlo malo teže. I zato je kamera zabilježila kako u kazališnu dvoranu u gradu Chunchon u tri kolone ulazi preko tisuću ljudi, a panoramski let kamere po publici pobuđuje onu vrstu emocije kakva se rađa kada gledamo prepun stadion na kojem igra netko naš. Ansambl “Cvrčaka” publici je a capella otpjevao “Krasna zemljo, Istro mila”, “Ju te san se zajubija” i “Vehni, vehni fiolica”. Po završetku predstave, tih tisuću Korejaca ustalo je na noge i njihovo je skandiranje trajalo, trajalo, trajalo i trajalo. Kamera je potom, “ulovila” naše kako dijele autograme ovećoj skupini novostečenih korejskih obožavatelja, a ovjekovječila je, bogme, i poznati profil starog pulskog umjetnika koji je preplavljen emocijama, kriomice plakao iza jednog drva. Potajno loveći prstima suze ispod svojih znamenitih crnih sunčanih naočala, svijetu je napokon otkriven autor kojega doma svi poznaju kao čovjeka od temeljite, glasne i direktne psovke.

VRH INATOVA VALA

Na dan kad je Julian Beck trebao nastupiti na 19. BITEF-u, kazališni svijet potresla je vijest da je taj genijalni prorok cjelokupne avanture novoga kazališta druge polovice 20. stoljeća umro u šezdesetoj godini u svom rodnom New Yorku. U Beogradu su ga te večeri očekivala, između ostalih, i već punoljetna djeca onih ljudi koji su imali sreće vidjeti slavnu interpretaciju “Antigone”, koju je njegov The Living Theatre 18 godina prije toga, igrao na prvome BITEF-u. Da ne bi bilo zabune, ta interpretacija “Antigone” od publike i dobroga dijela kritike odbačena je s užasom i nerazumijevanjem, ta je predstava bila povod nevjerojatnoj mržnji koja je zapljusnula novo kazalište, a to novo kazalište počelo je “inficirati” i jugoslavenske pozornice. “Vikalo se da je to amaterizam, vanpozorišna agresija, promašena svrha pozorišta, umetnost gomile narkomana, izdaja uzvišenih vrednosti literarnog pozorišta (.)” , bilježi u svojim “Teatralijama” (“Putovanje po pozorištu”) Jovan Ćirilov, utemeljitelj BITEFA. “Livingovci” su tom davnom antologijskom “Antigonom”, koja je sasvim nakostriješila publiku, najdirektnije protestirali protiv rata kojeg je u tom trenutku Amerika vodila u Vijetnamu, mijenjajući pritom iz temelja ulogu kazališta u društvu. Prešavši do tad neoskvrnjenu “rampu” koja dijeli izvođača od gledatelja, razbivši svaku granicu između umjetnosti i životnoga stava, ušli su među publiku u parteru Ateljea 212, među PREMIJERNU publiku, “naviknutu na bezbedni mir u polumraku partera, na svoje besplatne karte, na svoju rubriku u novinama otvorenu za svaku neobaveštenost i brzopleto rasuđivanje.” (J. Ćirilov) Uglavnom, “livingovci” su ušli među ljude sasvim nespremne da s njima podijele i napišu novu, bitnu stranicu u povijesti kazališta. Završilo je, kažu, mučno, čak i s pokojom pljuskom, da bi nakon gotovo dva desetljeća opet čekali Juliana Becka kao živu legendu, kao jedinstvenoga prevratnika kazališta, kao sveca zaštitnika – i nisu ga dočekali jer je umro, baš tog dana, godine 1985.

Iako su brojni epigoni nastavljali igrati, pa čak i živjeti “livingovski” koncept, samo je kazalište, u međuvremenu, izgubilo na društvenoj važnosti, i postajalo je sve nemoćnije i nemoćnije. Upravo se na tu tradiciju kazališta šezedesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka već sa svojim prvim radovima oslonilo i Kazalište Dr. Inat. Trenutačno shvativši da je apatija postala bitan dio kliničke slike svijeta, ovo je kazalište svoju poetiku od samoga početka izgradilo na senzibilitetu suprotnome “livingovskom”. Osluškujući puls tektonskih promjena u kolektivnoj svijesti i uvidjevši promjene koje su se, u skladu s tim, dogodile u percepciji kazališta, Kazalište Dr. INAT gradi svoju poetiku na zasadama suprotnima od onih koje su funkcionirale kada su svijetom harali “livingovci”. Na prvi pogled može se učiniti da su dodirne točke koje vežu Dr. INAT i spomenutu tradiciju iste, ako se ostane pri činjenici da je Dr. INAT ponajprije teatar koji provocira, koji u izboru tema, počev od “Prometeja” iz 1985., pa sve do “Krugova” iz 2005., u antičkome smislu traži i poima razloge za život i smrt. Isto tako, na prvi pogled, može se učiniti da je Dr. INAT kazalište buke i bijesa, kazalište tog tradicionalnog krika, kazalište koje od publike traži krik koji će biti u istoj rezonanciji s krikom njihovih predstava. Istina je, ipak, bitno drukčija.

Kazalište Dr. INAT sa svakom svojom predstavom, bez izuzetka, promovira teatar kao mjesto koncentracije i tišine. Dr. INAT je kazalište koje, dakako, želi pobuditi uspavanu savjest čovječanstva, ali njegove su metode drukčije. Iz sezone u sezonu, ono je ustrajno podizalo tu nevidljivu “rampu” koja dijeli scenu od “partera”, da bi na svoju dvadesetu obljetnicu, nadrealnom i manirističkom predstavom “Krugovi”, precizno pokazalo visinu te duhovne “rampe” koja je u skladu sa realnom slikom svijeta – postala nepremostiva. Sve INATOVE predstave do tada, na suptilan su način vabile gledatelja da se popne na pozornicu, utješi “Cvrčke”, suosjeća s “Prometejem”, dade ruku i pomogne Glavatome u predstavi “I tako je počelo”, da “uskoči” u “Rubikov bunar”, da intervenira u noćne more “Ružičastih snova”, da spašava zarobljene u “Krabulji crvene smrti”, da preuzme dirigentsku palicu na “Probi orkestra”.. U publici se nije pronašao niti jedan vitez koji će prepoznati taj, očito, presuptilan poziv u pomoć. I tako su “Krugovi” konačno prokomentirali kazalište, izvijestili o “stanju nacije”, a i sahranili individualca u kojeg se kune sav demokratski svijet – te su s punim su pravom podignuli nepremostivo visok zid. Sudeći po svemu, Dr. INAT čeka trenutak kad će iz podsvijesti publike izvjetriti nemisao “Platio sam da gledam!”.

Predstave teatra Dr. INAT unatrag dvadeset godina u medijima su gotovo redom hvaljene i poticane, i to isključivo u kontekstu zbivanja na domaćim amaterskim i alternativnim kazališnim scenama. O “Prometeju”, prvom projektu Kazališta Dr. INAT, kazališni kritičar i teatrolog, dobitnik Zlatnog pera na Sterijinom pozorju, dr. Anatolij Kudrjavcev piše: “Predstava koja donosi novu, vrlo pažljivo izrađenu varijaciju fizičkog teatra. Riječ je o moćnom teatarskom razmišljanju na univerzalnu temu odnosa pojedinca i grupe, odnosno, gomile. Zamisao koja nikada ne pristaje na zatvaranje, već neprestano razvija nove asocijativne lukove. Koreorežija se doduše tu i tamo ponavlja, ali se ipak ne iscrpljuje te iznalazi niz efektnih i efikasnih rješenja. Rješenja režije izvođači ostvaruju u uzornosti, opskrbljeni gotovo mistikom rituala.”.

Nakon pet godina, o “Prometeju 44 N 20’18 E 45′” uvaženi kritičar Dalibor Foretić piše: “Izvrsna scenografija i dosljedno sproveden usporeni pokret, sjajno izrežirani i izvedeni prizori tučnjave, ostvarili su dojmljiv pomak u iskošenu, fantazmagoričnu sliku jednog preciznog osjećanja našeg duhovnog trenutka.”. “Krabulju crvene smrti” B. Ostojić u Novom listu komplimentira ovako: “Događaj je to koji mora ostati usamljen i jedini da bi mu se sačuvala svetost scenskoga življenja.”. Na Radio Zagrebu glumac Željko Mavrović kaže: “(.) ta predstava je ljepota zaumne morbidnosti(.)”, a publicist Jakša Fiamengo u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje: “Predstava osim glazbom, komunicira svojom živom i snoviđenom likovnošću i kultiviranim koreodramskim pokretom (.)”. O “Krabulji.” dramaturginja Iva Gruić Drach piše: “”Krabulja crvene smrti” govori o situaciji u kojoj je već potisnuto svako ljudsko dostojanstvo, svaki tračak borbe protiv ograničavanja slobode, lomljenja individualnosti (.)”. O zalogu nečijega krvavoga sna u predstavi “Ružičasti snovi” kritičar Boris Rotar objavljuje: “Slikareve boje su i ovdje, bilo da su to plutajuća tjelesa mrtvih riba, čistog crvenog polikolora koji kaplje po izloženoj glavi, pomno odabrana voća ili pak namazi na tanjurima pune, masne, otežane od crnine, koja je u njima stalno nazočna, ekspresivne do krika.(.).”

“(.) publika biva potaknuta da uroni u vlastitu podsvijest i svijest o svijetu. Nije izbjegnuto ni doticanje aktualne problematike gradskoga kulturnog života – scenu s djevojčicom koja pali svijeće i odlaže stare knjige redatelj Sušac posvetio je gradonačelniku koji je Gradsku knjižnicu iz središta grada htio preseliti u vojarnu.(.)” M. Bošnjaković.

O “Probi orkestra”, with a little help from Mr. Felllini and some nightmares, dr. Anatolij Kudrjavcev koji je predstavu gledao u kontekstu 34. Festivala hrvatskih kazališnih amatera u Puli, kaže kako je smatra konačnim dokazom da je cijeli festival propao: “Kad se na kraju smotre dogodi razorna, mračna, i duboko mislilačka koreodramska “Proba orkestra” Branka Sušca u izvođenju Dramske radionice INAT iz Pule, i to u gotovo metafizičkoj hladnoći i vlazi Skloništa pored Arheološkoga muzeja, nije li to konačni dokaz da cijeli festival nema svoju opću vizuru ni svoje teatarsko svjetonazorno odredište. Što jedni o drugima moraju misliti amateri koji zabavljački nastupaju u spomenutoj kajkavskoj folklornoj lakrdiji što tretira izmaltretirano hrvatstvo kao balon za napuhavanje, i oni koji metaforički sudjeluju u univerzalnoj osudi gluposti i tiranije koji skrivljuju nesreću svijeta, kao sudionici fatalnog “Orkestra” (.) koji ne traže odgovore, nego postavljaju pitanja, ne zaustavljaju se u slijepim ulicama gotovih stvari?”

Tih nekoliko najvažnijih INAT-ovih predstava, kako bi dramski pedagog i teatrolog Vlado Krušić rekao, taj “vrh vala”, koji je pod sobom držao ocean tradicije i njezine transformacije, u hladnome ratu s ponekom, rekao bi Ćirilov, “kritikom nečistog uma”, taj vrh Inatova vala najvjerojatnije je izgradio nekakav telepatski i blizanački odnos s onostranim, s mjestom gdje je otišao nesretni genije Artaud, gdje je otišao Brecht koji je htio glumca -intelektualca, s mjestom gdje je otišao Beckett, taj Einstein dramske književnosti, s mjestom gdje sada bludi hippy šinjel The Living Theatea. A sve to, oko Inata, zbivalo u dubokoj provinciji jugoistočne Europe, u mjestu kojeg je Joyce nazvao “pomorskim Sibirom K&K monarhije”, u mjestu gdje Istarsko narodno kazalište već trideset i pet godina zjapi bez dramskoga ansambla, onoga kazališnog “mainstreama” koji će svoju umjetnost tražiti između “realističnog” i “superstiliziranog” u glumi, kroz poneko novo redateljsko viđenje Shakespearea ili možda Krleže. To što Thalija živi na pulskoj cesti, i to što život daske znači (pardon, mme Sarah Bernhardt!), najbolje je u jednoj rečenici sročio publicist Boris Rotar: “Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu voljeti kazalište!”.

U velikome strahu od neupitnih autoriteta i viših sila, pod golemom opasnošću da zaključak bude proglašen pretencioznim, na kraju ove sinteze skupljam krhotine svojega odavno nagriženog samopouzdanja, a sve da smognem snage napisati slijedeće retke:

Tvorac Kazališta Dr. INAT, Branko Sušac rođen je 1948., iste godine kada je umro Antonin Artaud. The Living Theatar umro je 1985., iste godine kad se rađa Kazalište dr. INAT. Unaprijed se ispričavam što vam tim podacima možda naseljavam neke nečiste misli, ali istina je da redatelj Sušac ama baš nikako nije mogao utjecati na svoje rođenje, kao uostalom ni na Artaudovu smrt. A ovo o “livingovcima” i INATU, slutim, nikada nije povezao. Sve do sada.

EMOCIONALNA INVESTICIJA

Ipak, u onome zidu kojeg je INAT polako podizao, a sve tražeći publiku da bude vitez predstavi koja je na sceni, dakle, u tom zidu / rampi – postoji jedna rupa, skuža, jedan dobar excuse, jedan, rekli bi semiolozi, komunikacijski kanal kroz koji INAT i nadalje daje i traži.

Da INATOVO pleme nije ulagalo u svoje “mlade snage”, koje su unutar tih 20 godinaiznjedrile petnaest predstava, svih pet ili šest velikih INATOVIH predstava, uz pokoji standard, danas bi se mogli okititi naslovom – mrtvi kapitali. Dakle, gledajući datacije predstava koje su s većim ili manjim uspjehom radili najmlađi članovi INATA, redovito pod mentorskim okom Branka Sušca, može se reći da su u prosjeku “izbacivali” po jednu i pol premijeru unutar dvije kazališne sezone. Dogodila se pokoja sezona, primjerice, 1990./91., ili 1991./92. da je Dramski studio INATA imao i po tri – četiri premijere, a bilo je i sezona bez novih autorskih predstava “mladih”. Ta emocionalna investicija, rad s mladim izvođačima koji se trebaju realizirati i kao individualni autori na vlastitom projektu – očito je bila upisana u sam kod Kazališta Dr. INAT. Interesantno je da je domaća kazališna kritika svih tih godina bila izrazito naklonjena mladim autorima. Bodrenje i ohrabrivanje gdjekad je prelazilo i u otvorenu navijačku strast, a takav je odnos medija i kazališnih debitanata, usput budi rečeno, jedinstven. U svakom slučaju, to je ujedno i veliki kompliment istarskome mentalitetu. Druge su sredine, naime, u takvim prilikama znatno suzdržanije, često debitante dočekuju “na nož”, koji put s pravom, a nerijetko i “za svaki slučaj”.

Zaokruženu minijaturu “Put u središte zemlje” Maje Koroman i Nevene Trgovičić kazališna kritičarka Vlatka Kolarović u Glasu Istre (2. travnja 1997.) ocjenjuje ovako: “Čudesna bajka odbačenih koji na krhotinama svoje mladosti oblikuju neki drugi svijet (.).” “Tihe priče” Anamarije Vošten proglašene su osviještenim, modernim djelom: “Iz Inatove škole ovaj je put izrasla zrela, ali i začudno optimistična moderna predstava, koja nadilazi uobičajeno blijedo repriziranje uradaka učitelja”. (Bojana Ćustić Juraga, Glas Istre, 12. listopada 2003.).

“Stepskog vuka” Željane Vučine i Draška Ivezića republički selektor, redatelj Darko Tralić uvrstio je 1992. na festival Republičke smotre dramskih amatera Hrvatske, a “Divni, novi svijet” iste autorice na SKAH-u 1989./90. biva uvršten među dvije najbolje predstave u cjelini, te kao predstavnici iz Hrvatske nastupaju na Saveznom festivalu u Mostaru. “Priče iz atelijera” Nataše Kličković i “Popodne gospodina Smitha” Gordane Trajković odlaze na čakovečki SKAH i na Međunarodni festival uličnoga kazališta, Schleswig, Holstein 1990./91.. Dva rada iz 1996., “U odlasku” i “Ne gledaj me očima budale” koje, prema Borisu Rotaru korespondiraju tako da se doista mogu igrati kao prvi i drugi čin, od mjerodavnih kritičara doživljavaju velike pohvale. “Ova predstava, kao iznenađujuće snažan bunt mladih prema našem suvremenom životu, svojom kazališnom snagom, a naročito porukom, daleko nadmašuje razinu suvremenog neprofesionalnog kazališta u nas. Ona bi, svakako, zbog svoje jasne poruke, buntovnosti, pa i hrabrosti, mogla biti poučna i našim profesionalnim kazalištima, koja se, iz raznih razloga, vrlo rijetko upuštaju u eksperimentalna glumišna istraživanja.” (Borislav Ostojić, Novi list, 4. travnja, 1996.) “Mladi Puljani pod mentorskom palicom Branka Sušca načinili su novi, slobodni, autentični pulski kazališni proizvod – svrhovit, samosvojan i plemenit i stoga mu kao znak kvalitete valja istim jezikom reći samo MADE IN PULA, jer se u ovakovom izdanju može ravnopravno nositi s bilo kojojm postmodernističkom predstavom europskoga kulturnog kruga.” (Boris Rotar, Glas Istre)

Pa ipak, među velikim brojem tih redom hvaljenih predstava, ističe se “”Vrt” Sabine Bambur iz 1992., rad koji je na varaždinskome SKAH-u dobio čak tri nagrade, za predstavu u cjelini, za režiju i za scenografiju, a na Splitskome ljetu nagrađen je – bez izvedbe. Odmah nakon premijere “Vrta”, Glas Istre objavljuje recenziju koju valja prenijeti u cijelosti, jer bi grijeh bio objaviti tek fragmente tog briljantnog teksta Borisa Rotara.