Šandor Slacki

Sandor_Slacki-1

Šani, povjerljivo…

Rođen sam u militarističkoj obitelji, na tromeđi Jugoslavije, Grčke i Bugarske, u Strumici. Tata mi je Mađar iz Vršca, vojno grlo, a mama mi je dobra žena, prije udaje bila je profesionalna kazališna glumica u Strumici. Zamisli, tada su imali profesionalno kazalište. Djed po mami bio je hajduk, radio je svojevremeno za Kruševsku Republiku, švercao oružje, trgovac. Tamo u Strumici, bile su te prekrasne orijentalne zgrade. A moja prabaka…zvala se Sultana. Pamtim je dobro, u tom staračkom domu. Mala, niska, mršava ženica, ubili su joj muža. Djed po tati bio je mužikaš i alkoholičar. Imao sam deset mjeseci kada su se moji oženili. Mladi poručnici u to doba nisu se smjeli ženiti, kako ćeš ganjati karijeru uz obitelj? Ha. Prekomandu u Strumicu tata je dobio po kazni. Mrzim vojsku, počevši od onog najmanjeg profesionalnog vojnika pa do najvišeg, do generala, svi su jednako krivi za sve. Ne dijelim ih i ne razlikujem. Imali su mentalni sklop koji kaže: “Izvrši naređenja, a poslije se žali.”. Dakle, radit ću za nešto za što shvaćam da je nepravedno, a poslije ću se žaliti? Koje su to budalaštine?!”

Iz Strumice smo otišli u Skoplje, a nakon potresa – u Pulu. Djetinjstvo je završilo jedne noći, imao sam 6 ili 7 godina, kada sam otkrio seksualnost. Kćerka našeg gazde, moj mlađi brat i ja spavali smo u istom krevetu jer su moji otišli na neki bal. Otkrio sam prvo uzbuđenje, a odrasli su, izgleda, oko toga napravili veliku frku. Tada sam shvatio da žene služe za nešto drugo nego da ih tučeš i mlatiš. I tog trenutka s djetinjstvom je bilo gotovo. Na pozornicu sam prvi put stao s devet godina, u pulskoj Osnovnoj školi “Tone Peruško”. Igrao sam malog robota svemirca koji dolazi na zemlju i upoznaje Djeda Mraza. Bilo je puno pokreta, tih mehaničkih i lomljenih kretnji, možda rečenica ili dvije. Čim sam se popeo na pozornicu, sve mi je postalo vrlo, vrlo prirodno i shvatio sam da je to za mene – gotova stvar.

“Kaligula”?

Predstava u koju su sve svi doslovce zaljubili. Ono što sam tad vidio i osjetio u osobnom kontaktu bilo je neizrecivo, govorili su da predstava, dakako, nema veze s mozgom, ali da je fenomenalna. Kad je Branko radio predstavu “Za crnca čovjeka” došao je mome ocu kući, jer je čuo da se bavim kazalištem, a ovaj ga je, ha, zašarafio: “Kakva gluma, nemoj mi s tom glumom! Mrš, cigani!” Zašto u gotovo svakoj ulozi imam mefistovsku crtu? Ne postoji čovjek koji nije zao. Toga nema nigdje. Svaki čovjek ima crtu zla i crtu dobra. Stvar je prepoznavanja. Kada ljudi prepoznaju svoju crtu zla, onda je mogu sklanjati. Znaju kako reagiraju kada postaju zli, treba se čuvati toga. Ali, mogu je i razvijati. Naprimjer za ulogu. Biti jako zao ili jako dobar, stvar je osobnog izbora. Znam biti zao. Moj je izbor da to ne želim biti, a pogotovo ne želim biti izmanipuliran da budem zao. Dvadesetu obljetnicu glume slavio sam s “Krabuljom crvene smrti”. “Čarli”, slatka, prekrasna, uloga. Igrao sam je u nekoliko varijanti, krasan, lepršavi lik, daje ti stvarno puno mogućnosti, možeš sve napraviti s njim. Mnoge uloge u predstavama koje sam igrao nemaju ime. Ne mora se sve definirati. Zašto i bi? Ma ponekad, definirati lik, znači staviti ga u okvir i tjerati nekog da misli samo o tom okviru koji si mu ti zadao. Ne želim se sporazumijevati tako da namećem svoj način gledanja. Ulogu kreiram sam, Branko samo korigira kako to funkcionira na sceni. Ne mjerim uspjeh ili neuspjeh uloge kroz reakciju kritike, publike. Imam isključivo vlastito mjerilo, pitam se koliko je funkcionalna uloga koju sam dao u kompletnoj predstavi. Sve mi je drugo totalno nebitno.

…SKOLNIJI SAMOKRITICI NEGO SAMOPROMOCIJI…

…KAŽU DA SI VRLO “TEŽAK” ZA IZAĆI NA SCENU PO APLAUZ.

To mi ide na živce, ne volim glorificiranje. Al` imam ja svoju dozu taštine i narcizma, inače ne bih izlazio na scenu.

NAJVIŠE ME NERVIRA…

A najviše me nervira samozaljubljivost ljudi koji naprave lošu predstavu i smatraju da su napravili vrhunsku predstavu i onda me tako prave budalom. E, to ne podnosim. Dopustiti da glupost, zato što je agresivnija-zavlada našim životima, nema veće greške. Dobro je kad ti ljudi ukazuju na pogrešku jer onda je u sljedećem navratu imaš prilike popraviti. Pa nisam ja sveznalica. Grozno je biti toliko samoljubljiv i misliti da si jedini, najbolji, najdraži, najmlađi, najmršaviji na sceni. To ne postoji. To mi je strava. Ako mladima u INAT-u ne kažem gdje su pogriješili, oni će i dalje biti samozaljubljivi i dalje će raditi iste greške. Tu poludim i siječem ih bezobrazno. Tu me nitko ne može zaustaviti. Eto, to me najviše nervira.

EMOCIONALNA VEZA S INATOM

U trenutku kada INAT bude morao propasti, u tom trenutku neću pustiti suzu. Znači, došlo je vrijeme za njegovo umiranje, jer smo doveli stvar do kraja. Ako je stvar došla do kraja, onda je treba pustiti na miru. Nisam ja Bogom dan, a nije ni Branko. Na silu nešto održavati, totalno je besmisleno. Ako se može napredovati, učiniti nešto novo, onda sam tu. INAT je ideja, ne ovi zidovi ovdje. Mi smo dobro radili i bez prostora. INAT je medij kroz koji se dobro izražavam. Što to znači, biti emocionalno vezan? Uz ideju? O ovih trideset prošlih godina i ne razmišljam, ne postoje bez ovoga što slijedi. Ali da, strašno sam guštao, sve to vrijeme za unatrag. Uživao sam u tome što radim. Mi smo INAT stvorili u komediji, žanru koji je danas strahovito zanemaren, a može biti prekrasan. Naš početak bio je komedija “Snjeguljac…”, ta je komedija stvorila INAT. I sada smo s predstavom “Krugovi” počeli zalaziti u područje humora, crnog humora, doduše, s popriličnom zadrškom.

…ŠTO JE TEBI BRANKO SUŠAC?

Lud k`o vepar. Ako ne radi, gotov je. On uopće ne ide na godišnje odmore. U njegovom malom mozgu vrlo aktivno radi nešto što još nije osvijestio. On smatra da je apsolutno nezamjenjiv na svim nivoima rada i organizacije. Problem je u tome da nema povjerenja, on permanentno nema povjerenja u ljude. On nije u srcu potisnut izvođač, on ima viziju izvođenja, kako treba izgledati pokret i to ga čini dobrim redateljem. On nekada pokušava pokazati što od neke malene uloge treba dobiti. Kroz pokret. Ali to je strašno, to je grozno, mi tada umiremo od smijeha. Kažem, on ima viziju pokreta, ali je ne zna transformirati…A to onda izvođačima objasni kroz mene. Već smo toliko ušli jedan drugome u misao da možemo pretpostaviti način na koji i jedan i drugi razmišljamo. Vrlo brzo shvatim u koji pokret bih trebao uči da on sebi vizualno predoči sliku kretnje-doslovce i kretnju koju je imao zamišljenu. Nije to baš kao da mu čitam misli. Možda mu ja namećem svoje misli? Ako se ne slaže, onda me natjera da izvedem još tristotinjak različitih pokreta da bi nakon svega toga ustvrdio da ne funkcioniraju, da je onaj prvi pokret bio pravi. Branko i ja smo kao antibiotik: čini dobro za jednu stvar, ali truje drugo. Bez INAT-ova pomlatka, koji nam dođe kao jogurt, on i ja bismo se jako brzo zatvorili u naš meditativni odnos, u naš svijet, do kraja.

KARAKTER

Izlet izvan INAT-a imao sam s Vilijem Matulom, a igrali su i ljudi iz Daske. Ipak, predstava režijski nije išla u pravcu u kojem sam osjećao da treba ići. Nije to bio dobar izlet. Ne, ne bih otišao igrati u neki drugi ansambl. Ne zanima me otići. Nešto što radiš, trebaš raditi u svojoj sredini. Meni je važno gdje radim. Ovdje živim, s ovim ljudima, to je moja okolina, tu sam kući. Tu želim nešto dati. Tamo vani, oni mene ne znaju, koliko god mi putovali. I neću lagati, godi mi to ciganjenje. Ipak, ja sam putnik koji je ukorijenjen. Volim biti iz Istre.