Zatrovani tradicijom i stereotipima, postajemo robovi vlastitog uma. Zarobljeni u svome tijelu, prigušeni nesnošljivim maskama, odbijamo prihvatiti sadašnjost, koja se, htjeli mi to ili ne, događa upravo sada, ovog trena, na ovom mjestu. Ah, da; svi imamo visok stupanj (ne)moralnosti koji na tako brutalan način odzvanja u našem trećem uhu, te nas usmjerava prema onomu nečemu, što mi, obični smrtnici, nazivamo ŽIVOTOM. Život je nešto puno opširnije, bolnije i prljavije no što ste vi mislili. Ljubav? Znamo li što je to ljubav? Volimo li? Koga? Što? Voliš li mene ili njega? Voliš li nju ili sebe? Volimo li mi nas ili tebe? Volim li ja njega ili ona nju? Voli li ono nas?- Ma nemojte me nasmijavati, molim vas. Jesu li to ljubav ili strast u vama, ili, da vam pojednostavim, jesu li to neznanje ili strah od realnosti, E pa ja sam vaša realnost.. Marš! Nemojte mi suditi, jer na krajukrajeva, tko ste vi da mi sudite? Ne stigmatizirajte, jer samo je Isus imao stigme, a mi odavna nosimo svoj križ. Zato ćete skinuti te teške maske i jednom zauvijek srušiti taj zid, koji će dopustiti svjetlosti da manijakalno posvijetli vaše zaslijepljene oči. A ja ću, (ne)prijatelji moji dragi, oprostit vam sve, moleći vas da mi oprostite za tango, moj posljednji ples.
Noe ‘Ammar Soficci