Televizija je slika i preslika realnosti, ne bi li nas to trebalo brinuti? Jesmo li mi ti likovi koji pričaju španjolski i rađaju sestrama djecu? Jesmo li mi tisuće BigBrothera koji svakodnevno psuju, jebu se i umiru pred našim očima? Mene televizija prikazuje. Tebe televizija prikazuje. Televizija nije ništa drugo doli ogledala našeg postojanja, virtualna realnost koja ispada realnija od realnosti. Stvarna virtualnost koja je izgubila virtuoznost. Postojanje radi življenja života drugih ljudi kroz televiziju, a željeli bismo da su to ogledala… Življenje radi 15 minuta slave. Dvodimenzionalna slika trodimenzionalne virtualnosti u kojoj je svaka laž istinita, a svaka istina pomno sakrivena iza maske, iza ogledala. Teatar kao ogledalo, ogledalo kao ekran, ekranizacija teatralnosti. U vječnoj duploj, paralelnoj spirali koja se nikada ne dodiruje i prikazuje likove koji ne postoje i koje nikad nećemo dodirnuti. Nije ni Čarli Čaplin to što se čini. Iza laži tražimo utjehu. Religija televizije i ogledala u kojemu se ne prepoznajemo jer se ne želimo prepoznati. Vječna borba do slave kroz smrt, jebanje i laž.
“Ako postoji jedno ogledalo u kojem se ogledati to je ljudski, želiš se vidjeti. Tamo se ne vidiš. Tražiš se , tražiš svoju poziciju u svemiru u kojem ti ogledalo govori – ti si tamo, i to si ti – i patiš jer Lavoisierova ogledala, konveksna ili konkavbna da jesu, razočaravaju te, ismijavaju te: imičući se ponovno se nalaziš, pa se pomakneš i izgubiš se. Onaj reflektirajući teatar postavljen je da ti oduzme svaku osobnost i da se osječaš nesigurnim svojega prostornog položaja.” Umberto Eco
Igraju: Tanja Blašković, Zorica Gunjača, Manuela Krakar, Šandor Slacki Jr.
Pomočnik režije te ideja plakata i letka: Šandor Slacki Jr.
Režija i scena: Šandor Slacki sen.